MANASTIR TUMAN

Manastir Tuman lociran je u "dražestnoj dolini planina golubački" na obali istoimenog potoka. Za ime manastira vezano je nekoliko predanja vezanih za ime Miloša Obilića, proslavljenog junaka epskih pesama kosovskog ciklusa. Po tim predanjima Miloš, koji je vojvodovao u ovom kraju sa dvorcem u obližnjem selu Dvorištu, u lovu je nehotice smrtno ranio pustinjaka Zosima Sinajita, koji se podvizavao u obližnjoj pećini. Kada htede da ga ponese vidaru na lečenje, pustinjak odmahnu i reče: "Tu mani!" tj. nema leka - pusti da tu umrem. Da okaje greh, Miloš podiže zadužbinu - manastir u koji polaže Zosimove mošti, ali u jeku radova stiže knežev poziv da pođe u boj: "Tu mani, pa dođi na Kosovo!" Od dvostrukog uzvika "Tu mani!" manastir dobija ime Tuman. Cela priča nema istorijskog osnova, jer je Miloš Obilić bio tako sitan plemić da savremeni izvori uopšte ne beleže odakle potiče, a danas ga svojata nekoliko mesta u Srbiji (Pocerje, Kosovo, Novi Pazar), dokazujući da je baš njihov. Pored Tumana, narodno predanje pripisuje Milošu crkvu u Kiseloj banji kod Podujeva i manastir u Kormanu kod Niša. Mi čak nismo sigurni da se on zvao Miloš (K)obilić, jer pisanje turskih hroničara, da je "Murata ubio srpski plemić Biliš Kubila" protumačeno je kao turska transkripcija imena Miloša (K)obilića. Ustvari radi se o igri reči. Izraz "biliš kubila" znači "Onaj koji zna zadati udarac". Dakle, "Murata je ubio srpski plemić koji zna zadati udarac". Bio to Miloš Obilić ili ne, očigledno je "znao zadati udarac", a nas ostavio u dilemi po pitanju njegovog porekla. S druge strane, sa mnogo se više osnova ime Tuman može dovesti u vezu sa korenom grčke reči tj. grob, ili paktimvos sa korenom latinskih reči tumulo - ukopati i tumulus - grob, tumulo inanis - prazan grob (kenotaf), što bi u svakom slučaju ukazivalo na postojanje nekog groba iz antičkih odnosno rano hrišćanskih vremena. Ne treba odbaciti ni pridev tumulosus - humovit, bregovit, jer je ovaj kraj zaista takav. Možda poreklo imena treba tražiti i izvan Balkanskih predela, jer u Jermeniji postoji manastir istog imena, a kod Rusa prezime - Tumanski i Tumanov. Neka veza svakako postoji.

Ne znamo ni vreme izgradnje manastira niti njegovog ktitora. Pomen o njemu ne pojavljuje se u dokumentima iz vremena srednjevekovne države, pa ga nema ni u prvim turskim popisima. Tek popis iz 1572-3. godine, beleži dva manastira svetog Arhangela u nahiji Pek. Jedan od njih se identifikuje sa Tumanom. Popis ne određuje bližu lokaciju manastira niti daje brojno stanje monaha, već samo njegovu novčanu obavezu od 160 akči koju plaća sultanovoj blagajni. Popis iz vremena sultana Murata III određuje lokaciju manastira "kod sela Tumana". Ovaj popis pruža nešto više podataka: u manastiru žive dva monaha, a godišnja davanja dostigla su zavidnu cifru od 1.512 akči, što govori da je manastir imao solidan zemljišni posed i prihode. Svakako da je na položaj i stanje Tumana povoljno uticala obnova Pećke patrijaršije pod Makarijem Sokolovićem. U drugoj polovini XVI veka nastalo je u ovom manastiru jedno književno delo, tzv. Tumanski apokrifni zbornik koji se danas nalazi u arhivu Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti u Zagrebu. Nismo u prilici da čitaocima predočimo kako je manastir proveo XVII vek, šta je preživeo u vreme Bečkog rata i seobe Srba pod Arsenijem III, jer ga izvori ne pominju, pa se pretpostavlja da je tada opusteo. Izvori su malo izdašniji tek u prvoj polovini XVIII veka, tj. u vremenu austrijske okupacije severne Srbije. Po izveštaju Maksima Ratkovića, egzarha beogradskog mitropolita, manastirska crkva je "stara crkov" zidana od kamena, sa svodom od kamena a pokriven ciglom. Priprate nema. Ostali opis govori o krajnjem siromaštvu, jer nema ništa od bogoslužbenog inventara, čak ni putira ni diskosa niti kadionice ni kandila. Samo dve bele odežde, jedan oktoih, jedan trebnik i "zakonik rukopis srbski, svetogorac kaluger pisal". Osim monaha Isaije, rodom iz Hercegovine, učesnika crkveno-narodnog sabora u Sremskim Karlovcima 1735. godine, drugih monaha nema. Izdržavao se od manastirske parohije koju je činilo 30 domova.

U vreme Kočine krajine, manastir je paljen od strane Turaka. Po pisanju Joakima Vujića manastir je obnovljen i manastirskoj crkvi je 1797. godine dozidana priprata, pa je dužina crkve sa pripratom i oltarom iznosila 53 stope a širina i visina bile su podjednake - po 19 stopa. Stradanje Tumana se ponovilo u vreme Prvog srpskog ustanka, a obnovu je dočekao u vreme kneza Miloša. Zasluga za to pripada Pavlu Bogdanoviću, knezu požarevačke nahije. On je, sa ostalim priložnicima, podigao 1826. godine kelije manastirske, kako svedoči natpis na njima.

Manastir je u prošlom veku imao 15 hektara obradive zemlje i oko 400 hektara šume. Zemlja je donosila mali prihod, ali je proređivanje šume izdržavalo manastir, jer je bilo orahovih i hrastovih stabala debljine 1,5-2,0 m koji su korišćeni za izradu železničkih pragova. Prihod je dopunjavala zakupnina od kafane koju je manastir izdavao u najam i vodenica potočara. Godine 1879. zemljotres je rastresao manastirsku crkvu koja je na nekoliko mesta "prepukla", kao i sve ostale manastirske zgrade, na kojima se pojavilo mnogo opasnih pukotina. Okružni inženjer je posle pregleda i snimanja situacije, podneo izveštaj da ne vredi popravljati nijednu zgradu, jer je sve toliko nesigurno i trošno da neće dugo trajati. Pošto nije bilo novca da se sve sruši i iznova podigne, izvršena je 1883. sanacija pod nadzorom inženjera Čermaka, a Nestor Bosiok izradio je novi ikonostas za 15 cesarskih dukata. Ipak, 1910. godine srušena je crkva jer je bila sklona padu i ugrožavala vernike. Balkanski ratovi (1912-13) i Prvi svetski rat (1914-18), odložili su izgradnju nove crkve, pa je sadašnja crkva podignuta tek 1924. godine.

Godine 1934. u Tuman je preseljeno rusko monaško bratstvo iz manastira Miljkova. Od 1966. godine Tuman je ženski opštežiteljni manastir.

CRKVA svetog arhangela Mihaila, zidana je u srpsko-vizantijskom stilu, sa fasadom dinamično raščlanjenom lukovima i kordonskim vencima, a bogato ukrašenom dekoracijom u formi rozeta i šahovskih polja. Oltarska i bočne apside, iznutra polukružne, spolja su petostrane sa okruglim prislonjenim stubovima na uglovima, povezanih lukom. U timpanonu su postavljeni okrugli prozori sa kamenom rozetom, okruženi dekoracijom u formišahovskih polja. Nad centralnim delom naosa uzdiže se četvorostrano postolje na koje je položen osmostrani tambur kupole. Na stranicama tambura kupole nalaze se dugi uzani prozori, a nad pripratom nalazi se, od kupole nešto niži, četvorostrani zvonik sa biforama na svakoj strani. Krovni pokrivač je limeni. Spoljašnja fasada je sa dva kordonska venca podeljena na tri pojasa, sa prozorima u srednjem. Prozori na priprati su dvodelni, dok su ostali jednodelni. Glavni ulaz se nalazi na zapadnoj strani, a sporedni na severnoj pevničkoj apsidi. Unutrašnjost crkve je pre par godina živopisana. Ikonostas je nizak, sličan srednjevekovnim, tako da ne zaklanja živopis u oltarskom prostoru. U naosu crkve se nalazi kivot sa moštima svetog Zosima Sinajita.

VELIKI KONAK (23h9m) podignut je 1935-7. godine za potrebe uvećanog bratstva. U prizemlju se nalazi 11 malih kelija za monahe, a na spratu kapela posvećena prazniku Pokrova Presvete Bogorodice, prostorije za episkopa, duhovnika kao i radionica.

MALI KONAK je podignut od materijala starog konaka u stilu moravske seoske kuće, ima samo kuhinju i dve sobe za goste.

ISPOSNICA prepodobnog Zosima Sinajita nalazi se u pećini i čine je dve prostorije.
Iznad nje se nalazi i KAPELA PREPODOBNOG ZOSIMA SINAJITA.

Duhovnik: prepodobni jeromonah Danilo (Andrejić).
Nastojateljnica: visokopredobna igumanija Serafima (Petrović).

Adresa: 12223 Golubac; tel: 012/75-195